Kava, podočnjaci i dvoje muške djece

nedjelja, 11.09.2016.

Gdje jesti na Pagu?

Volite li finu klopicu, a naumili ste ljetovati na Pagu sigurno ste i vi ovo pitali čika gugla.
Pitala sam i ja, ali nisam saznala ništa korisno. Išli smo na pamet, pa kako bog da.

Evo ukratko dojmova od nekoliko mjesta koja smo posjetili, možda nekome bude korisno.

Proveli smo predivan tjedan u Staroj Novalji.
Pag ima nevjerovatno čisto more i prvi put ikad poželjela sam da mi boravak na moru traje barem dva tjedna. Bilo je dana (i mjesta i termina) s kojih smo odlazili doma nakon 4 dana Ovaj put to nije bio slučaj. Međutim, dio od Paga do Stare Novalje nema bogzna kakvu gastronomsku ponudu. Da ne duljim... U Staroj Novalji smo odsjeli u blizini restorana Toni. Prednost mu je što je blizu plaže i što nema baš puno izbora, pa se sukladno tome i trude, ali ajde, ono što smo jeli nije bilo loše. Ne vrhunski, ali ok. Klinci su bili ludi za srdelicama i par dana su samo to jeli. Riblja plata, ok. Ne super. Ok. Čak ja, koja sam stvarno ispodprosječna kuharica bolje ispečem ribu. Buzara im je loša. Al fakat loša. Uvjerljivo najlošija koju sam ikad jela, pa to ne uzimajte ako vas put tamo nanese, ali neke tjestenine su fine.

Međutim, u Staroj Novalji postoji još jedna konoba, Porat. Kod njih smo bili jednom i tamo fakat znaju što rade. Preporučujem da svakako tamo odete, budete li u blizini. Muž je jeo neki steak, a klinci i ja tjesteninu i baš je fino, a ambijent je prekrasan. Baš za guštat.

E sad, da netko ne bi rekao koliko para, toliko muzike obišli smo mi i Boškinec, vinariju, hotel i restoran.
Cijeli ambijent je prekrasan, čaroban rekla bih. Sve je neopisivo lijepo i stvarno se isplati otići tamo - ali punog želuca ili prije ćevapa.
Sve na tom mjestu govori da se radi o vrhunskom restoranu, i kuhar se trudi, fakat se trudi, ali... Uzalud. Cuvee je bio hladan komad tune. Ne očekujem od tog slijeda bogzna što. Tak da ajd, da ocjenjujem bila bi 4, zbog izgleda tanjura i mekane tune. Predjelo neka pjena od kozica s kozicama (ne znam napamet nazive, pa ja to po sjećanju opisujem) što je po okusu bilo baš fuj.
Glavno jelo moje je bio brudit- dva komada ribe u nekom umaku, sa tekućim rimskim njokima. Ako guglate tekuće rimske njoke, onda ste kao i ja. Nikad to nisam jela ni kruto ni tekuće. Fino. Muž se nabrijao na pašku janjetinu, a oni nude kobajage tri komada janjetine, od kojih se jedan peče 16 sati. E pa, ili su im pod janje podvalili ovcu ili im je sat pokvaren, jer je janjetina bila žilava. Još jedan dokaz da janjetina valja samo sa ražnja pravog majstora.

Međutim, najveće razočarenje je dočekalo moju djecu koja su bila gladna ko dva vučića. Njima smo naručili dječje porcije- bolognese i pohani pileći odrezak. Bolognese je bio iz konzerve, a pohanac pregoren. Ok, oni su to pojeli do zadnje mrvice, ali ja sam bila razočarana aljkavosti. Ponudio je konobar da nam donese drugo jelo, ali daj ti objasni gladnom petogodišnjaku da ćeš mu sad uzeti tanjur i za pola sata donijeti drugo. Odbili smo to, naravno. Neće im ništa biti od malo tamnijeg pohanog mesa. :D No to je dokaz da skupo ne znači i dobro.
U Novalji (konoba Parfi) smo jeli riblju platu koja je bila u pola cijene, a kad je stigla na stol bilo nam je jasno i zašto. Riba nije bila svježa i sukladno tome je bila fest prepečena. Konobari se ne smiju uopće, posluže te preko neke stvari i vidi se da im je sezone dosta.

Najbolje smo na kraju jeli u Buffetu Straško u istoimenom kampu. Tamo je hrana odlična, usluga također, a cijene očekivano za sezonu. No, porcije su zadovoljavajuće i žao nam je što nismo ranije otkrili taj restorančić, svaki dan bi tamo jeli da smo znali.

U samom Pagu smo jeli u jednoj konobi koja je bila fino posjećena, svi stolovi su bili puni. Hrana blah, nit smrdi nit miriši Htjeli smo zamijeniti stol oslobodi li se koji jer je ovaj bio blizu zvučnika, ali konobar je prodao neku priču da će to zbunit kuhara jer će netko drugi dobit našu hranu... A bože, pa gledaj kome je nosiš... No, odgovarajući stol se ionako nije oslobodio pa nismo zbunjivali ni kuhare ni konobare. Ne znam ni kako se zove to mjesto... no nebitno.

U Pagu je razvikan restoran Na Tale, ali kroz njega smo prošli čisto da vidimo jelovnik, međutim, nismo se vratili, a možda smo trebali. Ostat će to za drugi put.

Gdje god smo bili maslinovog ulja ima na kapaljku ili nema uopće, kruh je svugdje obični bijeli iz pekare, a dobru ribu je bolje napraviti sam. Ne umišljam si da sam Barbieri, nemam nerealne zahtjeve ali 500 kn bi ti bilo gdje trebalo moći kupiti dvije normalne ribe i 4 lignje. Meni se ne jede pizza na moru, to mogu i doma. A baš mi se ni ne kuha, nego volim fino sjest i pojest u nekoj ugodnom mjestu.
Imate li vi drugačija iskustva sa Pagom, podijelite preporuku u komentaru da znamo za nagodinu, jer smo se u taj otok bespovratno zaljubili.


Oznake: špag, gastro, gdje jesti, pagu, riblja plata, restoran, novalja, Stara Novalja

11.09.2016. u 16:05 • 5 KomentaraPrint#

subota, 11.06.2016.

Da ti je danas zadnji dan na zemlji...

Kažu da se to Steve Jobs pitao, stalno, jednom dvaput- pojma nemam, selektivno čitam, a upamtim slabo nešto. Ali misao vodilja je ista. Što bi napravili da vam je danas zadnji dan na zemlji. I očiju mi, od danas je to i moja filozofija.
Pa eto, da mogu vratiti vrijeme 14 sati unatrag (e tu je kvaka, zapitati se to na vrijeme, a ne kad prođe voz) ne bih otišla na posao.

Moj prvorođenac petogodišnjak je danas vadio krajnike. Zakoniti je bio slobodan pa je on to sve s njim odradio, ja sam svoje dupe odvukla na posao. Jer želim da me shvate ozbiljno. Da shvate da sam odgovorna i savjesna djelatnica, unatoč tome što je moja maternica proizvela dva potomka, sad još nezgodne vrtićke i jasličke dobi, sa čestim pobolijevanjima i bez djeda, bake, susjede, strine koja bi mi čuvala djecu. Onda kad se u vrtiću zaseru tri puta nakon bioaktiva sa zobenim pahuljicama, pa zdravstvena voditeljica zaključi da je to crijevna viroza. Ili kad fakat jako kure, kašlju, kad provodiš terapije od kojih ti se zavrti u glavi i koje im ni ćaća ne može zapamtiti, a kamoli baka. Lista lijekova i procedura za bronhitis koju baki ostavljaš je duga ko Smrt smail age Čengića; dok ju prođeš do kraja već je vrijeme za drugu proceduru u kojoj korak 6. preskačeš.
No, skrenuh s teme.
Otišla sam na posao. A rekla mi je D: ˝Trebala bi ti biti s njim. Mama je mama.˝ Odzvanjalo mi je to nekoliko dana, ali nisam posustala. Jer sam ja odgovorna. Savjesna. Ja ću koristiti samo dva dana godišnjeg da budem s njim dok se oporavlja. Nažalost, jedan je ponedjeljak, a drugi petak i boss kolegama već priča kako mu je to sumnjivo. Bit će lažem da su mi djeca bolesna kako bih si produžila vikende. Ali nema veze. Ja sam savjesna. Odgovorna. Ja znam da će takvih stvari biti svugdje. Ne daj bože većeg zla. Pitat će me jednom pa ću im reći da sam ja savjesna i odgovorna i da se ja sa zdravljem svoje djece ne bih igrala.

Natrag na danas. Operacija gotova. Šalje mi muž sliku malog nakon operacije. On plače. Kaže, zove te. Urla i zove mamu. A mama slaže tablicu, istovremeno razgovara sa bossom koji kaže da je xy projekt (koji su mi preusmjerili od skupe agencije i koji radim ga s nula kn budžeta, i u svoje slobodno vrijeme) katastrofa i da je on to rekao i vlasnicima.

Šok i nevjerica. Osmjeh. I ćao đaci. Gospon šef, izvolte tablicu na mail, a ja idem. :diže obrve: Moje dijete me treba. Odradit ću tih par sati ili mi skinite s plaće. Iskreno, nije me briga. Moje dijete me treba.

Za danas sam naučila, ali sutra ću već zaboraviti. Bez obzira koliko sebe uložila u nešto, koliko vremena izdvojila da od sebe napravim kvalitetnog i obrazovanog radnika, to nikad neće biti dovoljno. S druge strane, moje dijete treba samo zagrljaj i voljet će me zauvijek do puberteta.
Da mi je ovo zadnji dan na zemlji, kajala bih se i pojela bi me krivnja jer nisam svoje dijete držala za ruku netom prije su ga odvezli u salu.
Eto. To bih ja osjećala. Da sam se jutros to zapitala, ne bih se dovezla na posao. Jer mi je dijete išlo na operaciju i ja kao majka tog djeteta imam obavezu i sva prava svijeta biti uz njega. A dopustila sam da budem rob vlastitog kukavičluka, da mi ne bi netko govorio iza leđa da si produžavam vikende, da mi nije dovoljno stalo, da kasnim sa zadacima...
A recimo, da dobijem pedalu s tog posla, financijski ne bih patila. Ne ovise mi hrana, režije ili kredit o toj plaći. Radim stvarno jer to volim. Strah me i pomisliti kroz što prolaze žene čija plaća čini pozamašan dio kućnog budžeta, a na poslu imaju nekog nadređenog krkana ili krkušu koji ne vide dalje od ekrana svog mobitela i koji će ih u svakom trenutku potkopati, poniziti i uzrujati.

Probat ću se češće zapitati što bih napravila da mi je danas zadnji dan na zemlji, barem kad su mi djeca u pitanju. Pa makar to značilo spušit otkaz. Njima na dušu.

Oznake: posao, zaposlena mama, operacija krajnika

11.06.2016. u 09:42 • 21 KomentaraPrint#

srijeda, 27.04.2016.

Izgubljeno dijete

...je točno onakav naslov zbog kojih ne gledam vijesti i izbjegavam portale. Naravno da to ne možeš baš uvijek izbjeći i da će neka vijest iz crne kronike uvijek naći put do tvoje svijesti i podsvijesti, pa makar za vrijeme gableca na poslu kad Duda prepičava Kati kako je od njezine susjede mala __________ (umetni skandaloznu vijest). Uz nekakav prirodni strah da nam potomke ne zadesi veće zlo od naših roditeljskih promašaja, često se pitamo kako bismo reagirali u nekoj stresnoj situaciji. Ne? Ne pitamo se? Samo ja? Ok, ja se često pitam kako bih reagirala u nekoj situaciji. Kao, uključi li ti se nekakav mehanizam koji te skulira i napraviš pravu stvar u pravo vrijeme i kao neka super majkažena spasiš dijete iz opasne situacije? Odgovor je- NE! Barem kod mene. Jer sam eto, igrom slučaja, jučer izgubila dijete. Na minutu.Okrenula sam se da ostavim torbu na klupu, a on je stajao kraj mene. Odložim torbu, provjerim velikoga. Tu je. Provjerim maloga. Tu j... Nema ga. Gledam oko sebe. Nema ga. Gledam dva metra oko sebe, tri metra, pet metara, pokušavam gledati dalje ali oči mi postaju kao dva kaleidoskopa i gledam ali više ne vidim, mičem glavom ali ništa, ne vidim, ne čujem, ne dišem, pokušavam ostati na nogama... Skužila sam odmah da sama ne mogu, da jednostavno gubim svaki kontakt sa stvarnošću pa sam prišla jednoj gospođi da ju pitam je li vidjela dijete u zelenoj jakni. Kako sam se približila ženi, tako sam ga ugledala kako trči po parku i ganja golubove. Htjela sam pasti na koljena s njim u zagrljaju i ridati mu u kapuljaču, ali sam se skulirala, kao ništa nije bilo.
Pišem si na ruku: - gledaj i kad ne gledaš i nabavi lajnu za djecu. Super stvar.

27.04.2016. u 23:30 • 8 KomentaraPrint#

subota, 23.04.2016.

Isuse, kak mi se spava

Kad ste skužili da ste već nadživjeli one koji su vam prije pešest- petnajstdvajst godina bili ono... pa stari. Ili ne baš stari, ali ste mislili da ti ljudi znaju sve i imaju ful jasno postavljene stvari u životu? Iako sad znamo da je to bila zabluda- nit šta znamo nit šta razumijemo, al tak se furamo.

E, znaš kad sam ja skužila da sam stara? Kad sam kupila neke krpe za koje se ispostavilo da su super i raspametila se od sreće.
Bilo me same sebe sram. -Puj, kako te nije sramota?- rekla bih si da sam samo imala obraza pogledati se u ogledalo. No, krpe su stvarno zakon i sutra ću, kad se odmorim od večerašnjeg izlaska, otići po novi set.
A večerašnji izlazak... Veselim se tome danima, muža i djecu otpremila baki, ma sve je idealno. Osim što mi se spavaaaa, isuse kak mi se spava.
Naime, prijepodne sam zbog posla provela na Sljemenu. Bilo je malo vjetrovito, ali kad imaš cirkulaciju zmije vulgaris 'malo' je sasvim dovoljno da mi eritrocite pretvori u male kockice crvenog, našiljenog leda koji pokušava kroz pore izaći van iz tijela.
Doma sam samo skinula traperice, majicu i spravu za mučenje zvanu grudnjak (dam se kladiti da je to sranje smislio neki šovinistički sadist čija su pokoljenja, održavajući obiteljsku tradiciju, smislila tange i tuš za oči) i uvukla se u svoj oblak od kreveta (da, tak je dobar jer je novi i lijep). Ali noge, koje više nisu bile moje noge, nego noge nečega što je odležalo 6 mjeseci u kriokomori, su se odbijale zgrijat i tijelo se mi se nije moglo smiriti jer je uporno pokušavalo odbaciti strano tijelo zvano tuđa, hladna stopala. Vidim, vrag odnio šalu, morat ću pod tuš. Nenaviknuta na svakodnevnu higijenu, jer sam mama dvogodišnjaka, nevoljko sam pustila vodu po sebi i s olakšanjem zaključila da se neću dezintegrirati. A taj topli tuš, pa to je divan dar od boga čovječanstvu, gotovo ga nismo vrijedni. No, da ne hranim dalje perverzne umove i skratim priču, evo me u pidžami, u krevetu, s laptopom u krilu, krojim u glavi ormare za sobu, čitam blog.hr i trenutno me jedino ta ista glava, puna busena mokre kose spriječava da spustim rolete, ugasim mobitel, svjetla i zaspim ono... do prekosutra. #party animal #go hard or go home.

Ali izaći se mora, zar ne?

Oznake: stari se, spava nam se, baš nas briga

23.04.2016. u 19:19 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 13.04.2016.

Horor zvan selidba

Preselišmo se mi. Svoj na svome. U svoja četiri zida, a zamalo i samo četiri zida...

Slušali smo godinama o selidbama, preuređenjima i majstorima koji ti se poseru u wc školjku i ostave ju na balkonu (čru stori, bajdvej). Ništa od toga se nije ostvarilo. Gospon Majstor, jedan fini, uredni, ljubazni i profesionalni bosanac (nije što je moje gore list, nego što je stvarno super) nam je pokazao da ima dobrih majstora i profesionalaca. Bilo je nekih grešaka, ali nšta vrijedno spomena. Moj savjet- dogovorite sastanak i vjerujte intuiciji. Sastančili smo i sa notornim seljačinama od majstora, koji su ono prikriveno lice koje smo nekim šestim čulom osjetili vrlo brzo i pokazali.
Ono što nam čak dva mjeseca nakon useljenja daje glavobolje su trgovine namještajem. Ma šta trgovine... SVE! Nema šta nisu sjebali.
Pa krenimo.
Negdje u prošlim postovima sam nahvalila ABC interijere. E, oni su nas prvi sjebali. Dakle, krenuli radovi, gospon Majstor rasturio kupaonu, složio bi pločice, i mi bi da on složi pločice... Ali nema kade. Čeka se kada koja samo što nije došla, jer je 6 tj., koliki je bio rok isporuke, taman isteklo.
Došao taj dan, kada stigla- oštećena. Kad me nije šlagiralo. Ajde, uzeli su tu kadu nazad i kroz nekoliko dana su nam dostavili novu kadu koja nije ona koju smo prethodno naručili i platili, nego neka žnj al ajd, bila je raspoloživa.
Sad bih ja tu mogla pričati naveliko o svemu tome, ali samo ću nabrojati što je sve bilo krivo, da ne tušim previše, ali da se zna.
Ajmo po dobavljačima.

Harvey Norman;
1)frižider, plaćen, čekao na isporuku nekih 2 mj jer nismo imali kud s njim prije, a još smo namještaja uzimali kod njih pa kao, neka sve skupa dovezu. Prvo došao krivi. Bijeli umjesto inox. Zatim došao inox, ali oštećen. Treći je došao kako treba.
2)krevet (to je kriv proizvođač) došao kopletno izgreban s jedne strane, a s druge strane sa dobrim komadom odvaljene iverice. Čekamo novi, ovaj su nam ostavili na korištenju.
3)Kuhinja. Prvo, na jednim vratima krivo izbušene rupe za šarke. Stigla su nova. Oštećena.
Rupa je trebala biti za napu od 50 cm, a u tvornici su izrezali za napu od 70 cm. Javili monteri u trgovinu za grešku, gospođa koja nam je naručivala kuhinju im je rekla neka suze rupu. Dali su nam novu napu ipak, jer se rupa vražja nije dala suziti. I tu napu još nismo spojili jer naravno..

Lesnina
Kupaonski ormarić smo čekali 6 tj da bi ga dočekali oštećenog, isto je greška proizvođača. Čak nije bilo veliko oštećenje, ali za te pare dovoljno veliko da nisu riječi rekli kad smo ga reklamirali, nego su nam ostavili taj na korištenju i dostavili novi čim je stigao.
S Lesninom imamo pozitivno iskustvo.

B Net- zvali smo ih da nam spoje internet. Došao gospodin pa uvidio da treba negdje u hodniku zgrade gurati kablove. Gurao on, gurao i sjebao u zgradi portafone. Došao kolega mu drugi dan popravit, kaže nema potpisa i pečata predtsavnika stanara, ne smioje on to dirati i ode čovjek. Od tad traju moji pokušaji da ih natjeram da poprave vražje portafone u zgradi, ali tvrd su orah. Zahtjev i prigovor su tražili isključivo faksom koji prigodno 'nisu dobili', da bi se nakon skoro dva mjeseca situacija počela riješavati na način da sad i B net i ja ganjamo fantomskog nekog iz Gradskog Stambenog da popravi portafone i ovima ispostavi fakturu.
Živimo još iz kutija jer nam se nakon svega ne da prolaziti sve to s dostavama namještaja, reklamacijama i svime tako da nemamo ormara ni polica. Ni tv ni internet. Ali imamo jedni druge. I to jedva jer ne znam kako se nismo međusobno poklali u ovome svemu. Imam osjećaj da je bilo još puno toga, samo sam valjda te grozne uspomene zakopala negdje duboko.
E pa više se ne selim nigdje, mogu me samo iznijeti.



Oznake: selidba, namještaj, harvey norman, lesnina

13.04.2016. u 22:57 • 0 KomentaraPrint#

subota, 30.01.2016.

Gdje ste bili 2000.?

Ja u školi. Srednjoj. Čula sam ovu pjesmu na radiju danas i iznenadila koliko je stara. 16 godina ili točno pola mog života. Šok i nevjerica.
Taman se nadovezalo na jedan razgovor s posla od prije par dana kad je netko retorički pitao 'Tko se od nas ne bi vratio u srednju?'
E pa ja ne bih. Nema tih para. Nije mi srednja bila loša, teška, traumatična... Bila je ok.
Nađem nekad pokoju sliku, moje cura i ja, mlade, lijepe, nasmijane... Bila sam lijepa. Da se ne lažemo, nisam bila drop dead gorgeus, al ono, nisam bila gabor. Tamna put, tamna kosa, visina, linija... Sve je bilo baš super. A što sam ja od toga svega vidjela? Veliko dupe kojeg me bilo sram, pa trbuh velik (sad tek vidim da nisam imala velik trbuh nikad do nakon poroda), veliki nos zbog kojeg sam proplakala dane i noći, ružna stopala, ružne ruke, ružan vrat... Ono, jebote pubertet. I švorc. Uvijek sam bila bez para. Nisam bila gladna, žedna, gola i bosa, ali nisam si mogla priušiti sve što sam htjela. Ne mogu ni sad. Pa si svejedno priuštim. :P To je bio jedan od razloga zašto se nisam dalje obrazovala. Bilo mi je jebeno dosta besparice. Htjela sam imati i i za kavu i za kolu, što bi reko Edo Majka. Htjela sam raditi. Sudbina je htjela da od srednje radim i ne mogu reći da mi fali što nemam diplomu, ali eto, bilo bi lijepo da se djeca mogu ponositi visokoobrazovanom mamom. Neće ih to učiniti boljim ni sretnijim ljudima, al bi bilo baš cool.

Da ne skrenem... Da, vidjela sam sve najgore na sebi i bila istinski nesretna zbog toga, ljuta na cijeli svijet, nepristupačna i bezobrazna čime sam držala ljude dalje od sebe.
Danas sam 13 kg teža, dva poroda su iza mene i ostavila su traga, trbuh koji iskače i visi preko svega, cice nepostojeće jer su ih djeca pojela, stopala su narasla i na moje opće ushićenje, jebeni nos je još narastao. Ako mislite da je to nemoguće, e pa je. Valjda se i on udebelio, a ni jedna prometna nije pomogla da mu se očuva koliko toliko ravna linija. Unatoč svim tim, sada i objektivnim 'nedodstacima', sretna sam. Da imam čarobni štapić promijenila bih neke stvari. Ali brate mili, dok to ne izmisle, ja sam sebi taman; s ovim godinama, pameti i tijelom. Sretna.
Eto. I 16 godina stara pjesma za kraj.
Sonique- Sky

Oznake: godine srednja 2000

30.01.2016. u 21:11 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 05.01.2016.

Muška djeca vs. ženska djeca

Jučer sam radila popodnevnu smjenu i došla kući po onom kijametu negdje iza 19:30. Mlađi je bio naspavan, a stariji zaigran, ali već dobrano umoran.
Svejedno su bili baš slatki kako su se igrali bedastih igara, stana na naslon kauča pa skaču dolje. Već sam se pomirila da ću dočekati neki lom jednom, ali taj most ćemo prelaziti kad dođemo do njega. E sad, sve je to bilo lijepo i krasno do datog momenta.


Ne znam jesu takva samo moja djeca ili sva muška djeca.
Sjeli smo pojest kolač i tražili su me mlijeka uz to. Jeli smo svatko radeći nešto svoje. Stariji se pohvalio da je pojeo sve i popio mlijeko. Pohvalila sam ga jer voli tu ti tamo zezat s jelom, pa ga pohvalimo kad sve pojede.

Kad gledam mu tanjur, a on pun mlijeka."Pa dobro, V, što si izlio mlijeko u tanjur?
- Nisam!˝ reče on, bezbrižno skakučući oko mene. "To sam pljunuo i umočio kolač u to." Fuj!
Kasnije sam vikala toliko da mi je glas pukao jer su pljuvali po boravku. I to je glavna fora zadnjih par tjedana. Ovo malo krme kopira sve što stariji brat napravi, da je ne znam koliko bedasto, ovaj će to precrtati.
Od toliko svega što mogu raditi, s čim se mogu igrati, oni PLJUJU! Fuj.

Da ne kažem da je stariji totalno u fazi dreka i doživljaj mu je viriti u pelenu kad presvlačim malog.
Znam da su to faze i inače su fakat divni klinci. Kako mali kopira brata, tako priča ko navijen, motorički je daleko spretniji nego mu je brat bio istih godina i baš su frendaći. No nekad se svejedno i muž i ja uhvatimo kako sliježemo ramenima ili šutimo u nevjerici zbog onog čega se sjete da im nekad pizdarije prođu bez špotanja.

Prošli tjedan su rasturili Bennetton, mislila sam da će me izbaciti. A samo sam htjela na minutu pogledati neku haljinu za doček... U salonima namještaja ulaze u ormare i kriju se, skaču po krevetima, mlate se oko iste igračke iako im kupujemo jednake. Da se ne svađaju. Ne djeluje. Jer je ovaj uzeo igračku s onog mjesta na koje ju je stavio onaj i gotovo- raspad sistema.

S druge strane, imam dojam da su ženska djeca malo mirnija.

Ženska djeca idu na balet, zbor, nose tilaste suknjice na sve moguće kombinacije, vole Frozen i sve žele biti Elza (ajd, falim te bože, bar jedna princeza koja ima vlastita muda i ne treba tipa koji će joj uvalit jezičinu i učinit ju sretnom zauvijek samom činjenicom da će ju oženit), žele bit ko mame, žele rajf, šljokice, torbice, lakirati nokte, rozu jaknu, plavu Elza haljinu, piške sjedeći... ma za poželit. :D

Iskreno se nadam da sam u krivu i da su moje predrasude potpuno pogrešne, inače mi nema spasa.



05.01.2016. u 18:16 • 11 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.12.2015.

Poso i rvati

Spomenula sam u jednom od prijašnjih postova namještanje stana.
Ljudi moji... Mene to cijelo tržište namještaja toliko zbunjuje, da tu više ne znaš tko koga i za koje pare Ali ajde što zbunjuje... koliko živaca (para da ne govorim) treba dok ti prođeš kroz šumu neinformiraqnih, nekompetetnih, nadrkanih i bahatih PRODAVAČA. Da, prodavača. Da sad ne bi bilo oni jadni, vaki naki. Ja sam prodavač. Imam svoje dobre dane, imam svoje loše dane. Ali znam kako se ophoditi prema kupcu, kao što znaju i moje kolege. Svaki dan odgovaramo na pitanja koja su nama sama po sebi toliko apsurdna, ali ljudima su dilema. Npr. razlika između pelena i uložaka. Meni ej to janso ko dan. Nekom drugom su to sve pelene, vjerovali ili ne. Pa nećeš se sad čovjeku smijati, s visoka mu govoriti da to nisu pelene, nego ulošci nego ćeš objasniti, jebemu miša, pa nije teško.
A kako mi je toplo oko srca kad mi netko na telefon ili u trgovini kaže da sam ljubazna. Baš mi je to uvijek drago čuti. A s druge strane, nešto tako normalno poput ljubaznosti na vlastitom radnom mjestu je toliko rijetko da su ljudi sretni i tako iskreno reagiraju jer nisu navikli da ih se tretira ko ljude.

E pa tako i ja nalijećem na 'prodavače'. Stavljam pod navodne znake jer da ja vodim trgovinu... ti mi ne bi prali ni prozore, a kamoli imali direktan kontakt sa kupcima.

Znači, namještaj. Namještaj košta. Kad ga uzimaš puno, košta još i više. Ne bi čovjek rekao, ha. Ali eto, prvi put namještamo stan, dugo smo to čekali i nemamo neki mini budžet. Nije ni maksi, ali je taman. Možemo ležerno.

Uglavnom su u većim centrima i ljubazniji. Za Lesninu na zapadu imam pohvale što se tiče uslužnosti osoblja. Za Harvey Norman isto. Obliq namještaj (king cross) isto pohvale, Fero Term- super, ABC Interijeri- super, ART Interijeri- super.

Da se razumijemo, nismo kod svih njih nešto kupili, govorim samo o onom prvom kontaktu, o dobar dan i kako vam mogu pomoći. Qualis- super djelatnica i divni stolovi, Prostoria- ok.

A sad, oni drugi...
Credo centar- iako su imali pipe koje smo htjeli jeftinije nego ABC Interijeri, odlučili smo se za ove druge jer u Credu radi neka kokoš koaj je na svako pitanje koje sam imala odgovarala sa 'Ne znam'.
Tražila sam cijenu i rok isporuke nekog, ne jeftinog kupaonskog ormarića, za koji sam dobila normalne ponude u drugim trgovinama (sa cijenama i okvirnim rokom isporuke). Ona ne zna. Može saznati kad naručimo. Dobro ženo, neću ti izvaliti hrpu para da bi ti meni rekla da ormarić može doći za 6-8 tjedana. Nažalost, ona ne zna. Samo sam se digla i otišla u nevjerici.

Posjetila sam i Solidum, kao ima tamo namještaja...

Uletila sam nadobudno u Knapić u Solidumu da pitam za ormare. Kaže teta da oni rade isključivo cijeli KORPUS. Hm, korpus... Vidi ona moju facu zbunjenu pa mi pojasni da rade ormare koji imaju gornju stranicu, bočne stranice, donju stranicu i leđa. Ahaaaaa, a korpus... Zaključujem, logično sasvim, da meni treba ormar bez korpusa. Jebat mu mater, kako da ja znam išta o tome, u životu nisam kupovala ni planirala ormar. Neću ja KORPUS, idem dalje.

Odmah preko puta Knapića uđem u lijepi salon Decora, gdje sjedi poprilično gejasti prodavač (a tko bi o dizajnu mogao znati išta bolje od gej prodavača). I kažem ja, ni 5 ni 6, da ja želim ormar bez korpusa jer imam malo prostora. Ljudi moji, kontam da su mu se rozo nalakirani nokti na nogama ufrkali od veselja što me može tako spuštati. Posprdno i s podsjehom mi je objasnio da je to nemoguće, pravio se blesav čak i kad sam mu sasvim jasno rekla da se ne razumijem u tematiku i da mi da prijedlog. Mene točno bilo sram kako me isprdao. :( Umjesto da sam verbalno našamarala te ga poslala u trokurac, ja sam ga uljudno pozdravila i bijesna izašla van, a onda još danima pizdila jer se netko tako razgovarao sa mnom.

Onda dolazimo do Mebla. Meblo jedan, prodavačica sa stavom I'm to god for this, no tu sam već bila dovoljno nadrkana da sam natjerala muža da izađemo za 5 minuta jer da smo ostali duže pobacala bih joj kataloge po podu.

Meblo drugi, pitam prodavačicu tko je proizvođač jednog stola. 'Ne znam, moram provjeriti.' Okeeeeej, u cijeloj trgovini nema možda sto artikala, a stol je baš upečatljiv i ona ne zna? Dozvoljavam, ajd. Pogleda deklaraciju, ali mi čak i sa nje krivo pročita ime proizvođača. Na kraju sam sama našla i zapisala. Plaća ide, staž ide, posao se ne mora ni znati.

Da napomenem da sam sa istom količinom neznanja o ormarima nakon Decore otišla u Eduro, gdje je čovjek bez ikakvih problema odgovrio na sva moja pitanja, dao mi savjet, objasnio proceduru oko naručivanja ormara tako da je definitivno odlučeno da ćemo tamo raditi ormare. Jer su normalni i ne drže se da im je Bog lično brisao guzicu to jutro pa su sad blagoslovljeni da cijeli dan mogu biti notorni kreteni. Mrš.

Šlag na tortu je današni posjet Dan Kuchen salonu u cc1 east. Malo smo prozujali i javili se prodavaču da ćemo ga pričekati kad završi, da bi on s gađenjem odbrusio da 'Nema šanse danas.' Pa dobro, čovječe... Ok, gužva ti je, imaš posla, ali ne radi se to tako. Kažeš, ne stignem, evo broj, evo vizitka, evo termin... Nešto. Pa netko ti je na ta vrata možda donio proviziju za ratu kredita sljedeći mjesec, pa to bi trebalo nešto značiti.

I kad mi netko onda krene o teškom životu u Hrvatskoj, kako se ide van, kako se nema posla... Ma gospodo, mi ovdje živimo i predobro za ono koliko smo i kako navikli raditi.

Eto.







Oznake: namještaj, Decora, Eduro, Dan Kuchen.

27.12.2015. u 23:06 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.12.2015.

Dvoje muške djece

Prvo.
Upravo sam se vratila sa božićnog domjenka i sjedim u dnevnom boravku punom dima. Malo kašljem, te sam si odlučila pomoći starinskim lijekom- uprženim šećerom i mlijekom. Note to self- kad staviš pržit šećer dežuraj uz peć, ne idi na facebook.

Sad čekam da se dnevni barem malo izlufta i da se posuda od prvog pokušaja prženja šećera ohladi da ju mogu bacit u smeće.

Drugo. Jučer dolazim s posla nakon 8 sati stajanja na poslu, s potpunom obamrlosti mišića cijelog tijela, osim očnih jabučica i prvo što me dočeka je stariji kako neutješno plače.
Pitam muža što je malome. On ne zna. Kaže, mali mu neće reći. Naravno da neće. Nisu to tatina posla. Mami je rekao što je, sunce moje. Kakao je i brat mu je ubacio autić u wc. Hvatam se za glavu i pitam sina jel kakao po igračkama. Kaže da nije. Olakšanje. Ali ne zadugo. Igračke su ubačene prije puštanja vode. O bože sačuvaj. Ništa. Rukavice na ruke i vadi autić iz dreka. Mislim, stvarno??? Zar se to stvarno događa? Ma daaaaaj, to nije pisalo u uputama za djecu. Koje nisam dobila. Tužit ću proizvođača za duševne boli.

20.12.2015. u 00:02 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 08.12.2015.

Tantrumi

Svratila sam nakon posla u trgovinu da kupim neke tortelline, vrhnje za kuhanje, neku gaudu za večeru (da bi doma večerali jaja i špek) a kad tamo draga i poznata scena... U redu na blagajni stojim veselo, takoreći mašući rukama jer na njima ne visi nijedno dijete (nema veze što sve stvari u rukama držim, jer sam od silnog veselja zbog toga što sam u trgovini sama zaboravila košaru), kad stiže gospođa sa cca. dvogodišnjakom koji na sav glas negoduje zbog razloga. Because fuck you, that's why. Mislim, meni je to bilo skroz slatko. Onak mali, sitni, sa sitnim zubićima, nemaš ga šta vidjet, a ljut u vražju mater, žena se smješka, a kontam umire od srama. Znam kako je meni, smijem se tim tantrumima tek kad sam slomljena i kad se nalazim u zadnjem stadiju ludila, na korak do odluke da ga ostavim pred vratima te iste trgovine i udaljim se u nepoznatom smjeru bez okretanja.
Urla dijete, ona se jadna bori s njim, sa stvarima koje lete po blagajni, u stvarima i kjupek od dvije litre pive (I hear you, sister!), spušta ga na pod, on se baca na isti. Meni i dalje i slatko i smiješno. Jer se ne događa meni, naravno. :D






Iza mene stoje fino nasmiješeni i nacugani stariji gospon koji kaže da ga je mama! (pazi- mama, jer je valjda začela sa fikusom) krivo naučila i vidno užasnuta gospođa, koju je cijeli prizor dvogodišnjaka koji se u trgovini baca po podu doslovno šokirao. Jer njezina djeca nisu nikad to radila.

Jao, mislim si, gospođo, dajte me najte... I moja mati to zna reći za mene. A točno se sjećam kirbaja u selu. Pred birtijom je neki čovac parkirao auto i na haubi je peglom ljepio neke slike na obične bijele majice. Imala sam 4 ili 5 godina. Ja sam to htjela. Ali ne htjela, Ja sam to morala imati. Sutra ne bi svanulo da ja tu majicu nisam dobila. To je bila tuga. Jad. Bol, ljudi moji, fizička bol za svako ne koje su mi roditelji izrekli. Derala sam se toliko da sam htjela leći na zemlju i umrijeti istog trena od jada, jer je ta majica bila nešto najljepše što je ikad postojalo, i ta curica sa reketom u rozoj suknjici je nacrtana da bih je nosila ja, samo ja. Ma nazovi ti to kako hoćeš, ali brate mili, meni se nebo sastavilo sa zemljom i plakala sam dok mi tata to nije kupio. Ne zato jer sam plačem htjela njega natjerati da mi to kupi. Barem ne svjesno. Ja sam zbilja osjećala sve gore navedene emocije i ponašala se u skladu s njima. Ma ćaću i mater bih dala za tu majicu. Brata pogotovo.

Tako i naši dvogodišnjaci. Nama je dosadno, njima je dosadno do mjere da će im glava eksplodirati. Mi smo žedni, oni su žedni odmah sada odmah... i tako za sve.
Mislim, budimo realani, možemo mi sad umlatiti urlanje iz naše dijece. Jednom, dva puta, tri puta ubiješ boga u njemu i bit će ga strah dignut glavu i pogledati te, a kamoli zatražit kinder jaje u trgovini ili se ne daj bože bacat jer isto nije dobio. Zbilja? To želim od svoga djeteta? Da bude fino i pristojno, da me gleda u strahu cijeli život kako bi babe u trgovini odobravajuće gledale na moj odgoj, mazile ga po glavi i gugutale mu u facu? Ma zajebi. Jok.

To je faza. Proći će. Sramotit ću se još sto puta negdje. Ali neću se nikad osjećati kao roditeljski promašaj jer neka baba misli da je dijete koje se baca po podu iju, škandal!

Smeta ti što moje niti dvogodišnje dijete vrišti, plače i negoduje? Ok. Imaš mišljenje o tome? Cool. Znaš šta možeš s njim? Stavi ga na isto mjesto gdje i glicerinski čepić. I ne mislim na ormarić s lijekovima.



Oznake: baba, trgovina, tantrum, dvogodišnjak

08.12.2015. u 23:34 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.



< rujan, 2016  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (3)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Prvo kava

Prvo kava, a onda sve drugo. Zašto sam nemajka koja misli da to nije, zašto sam baksuz u kuhinji i zašto je seks dva puta tjedno puno previše i ostale stvari kojih se pametan srami, a budala ponosi.

Linkovi

page visitor counter
who is online counter blog counter